Helytörténeti séták

Helytörténeti séták

Stevan Raičković: Zlatna greda

     Kao u nekoj čaroliji – koja se verovatno začela još onda kada se čitav ovaj dvostruki niz kuća i rađao uz Tisu – desilo se da ulica Zlatna greda bude i postavljena i izgrađena na takav način, da bi se namerniku, recimo, dovedenom u nju prvi put noću, po pomrčini, ujutru pričinilo da hoda po mirnom izgubljenom ostrvu (a da ne pomisli ni onim najslučajnijim moždanim vlaknom da se možda pri tom nalazi u samom centru varoši). Takav namernik – a bilo ih je podosta koji su o ovome i pričali – osetio bi se kao da je odjednom izronio iz nekog lagodnog i ututkanog sna već u onom trenutku kada bi sa sredine Zlatne grede zakoračio pedesetak metara u jednom ili drugome pravcu. Ne bi imao kud (sem da se glavom bez obzira okrene opet onamo gde je i zanoćio): našao bi se licem u lice suočen sa čitavom onom glasnom i pokretljivom gungulom od bicikala, kola i prolaznika, sirena i žamora s uzvicima, kuckanja iz zanatlijskih radnji – i svih onih ostalih pratećih šumova i zvukova kojima se ne zna ni poreklo niti razdaljina iz koje dopiru...

     Na obama svojim okrajcima uličica se završavala zelenilom – tako da je izgledala kao da je bila i poluzatvorena. Sa jedne strane: gotovo geometrijski odnegovanom ogradom od gustog šimšira, koja je uokviravala prolazni parkić. Iz njegove travnate površine, sa šljunkovitom stazom po sredini i nekoliko klupa poređanih uz njen rub, uzdizalo se i sivo kameno poprsje podignuto „u spomen na daleko proslavljenog pisca” (koji je, više po omalovažavajućoj priči nekih došljaka, a manje „po dokumentima”, samo „slučajno” bio rođen u ovoj varoši). Bilo je tu i nekoliko kabastih žbunova zimzeleni. Da ne bi svojom nekontrolisanom visinom i obimom štrčali ponad skromnih razmera spomenika, oni su svakoga proleća bili obrezivani onim -  za nas – pomalo mađioničarskim makazama... tako da su često, pred našim razrogačenim očima, za tili časak dobijali obrise dalekih indijanskih vigvama (iz filmova) ili ogromnih paorskih šubara (kakve su se viđale po našim pijacama)... Na drugom svom okrajku, Zlatna greda je sa jedne ulične strane bila oivičena visokom tvrdom ogradom: dopola od crvenkasto-lišajive cigle, a otpola od crnih gvozdenih šipki, sa razlistalim kopljastim šarama u svom vrhu.  Kroz ovu (od svoje sredine poluporoznu) ogradu jasno se zelenila duboka porta, a u njenome centru, među razgranatim kestenovima, nazirali su se i beličasti zidovi „srpske crkve” s viskoim tornjem... koji je, sa svojim žutim krstom u nebu, izgledao kao da lebdi nad zelenim, bakarnim ili ogolelo-snežnim krošnjama....

 

Stevan Raičković: „Zlatna greda”. – Beograd : Srpska književna zadruga, 1993. – str: 146-148.